Solun
za mikisa teodorakisa
u proljetnu te danu zagubih
i gdjegod da pogledao sam krvarilo je
"slike", kazah, "sa zida treba, jednu po jednu, skinuti
i treba ih posaditi u naša srca, kako bi mogle rasti.".
objedujemo jedne ponoći u solunu
u jedinom restoranu u malom gradu
kola promiču
s tri nutarnje sjene
tamnije od noći.
"u pragu su vješali ljude", rekao si,
"mršavce, na vješalima, u četrdeset i šestoj",
stalno si mi to govorio
dok noć je uzrastala
usložnjena u tvojoj kosi
ruke su ti poput rijeke
žedne ljetnoga mora
"jasmin ovaj", rekao si
"volim kao kćer
a moje ruke blijede poput snijega
bile su iz noći u noć
dok plačem ispod sjenica.".
Svakim danom kažeš slično
ali razlikujući i to
kako se svaki dah otvara na druga vrata
a svaka su vrata bezuslovna ljubav
Atina
vidim sebe kako umirem
kamo god
da okrenem oči
ovo je ono vrijeme
kad noć plače u majčinu skutu
govoreći o svemu;
pjesme su kćeri
davne prošlosti,
instrumenti su češljevi međ tim dugim kosama.
što ako pamtiš baku svoju
dok miješ lice najbjeljim kućama
sinjega mora, ko li to kaže;
"ne umiri prije negoli ugledaš more
u kojem ti se djed okupao"
ruine mog života
kojeg se neprestance sjećam
sa sobom gdje da sahranim?
Svako je unutar sebe Bog
lice duša je tijela* gospodine antone
zato zurimo jedni u druge
stoga su nam oči na licu
ne vjeruj nikome
ko kaže da vrijeme liječi sve rane
jer u kućama s noćnim lampama
na pustim obalama zime,
duboko u nutrini,
uglavnom ubijasmo vrijeme,
a ono što je mrtvo nezaliječivo je
zaboravismo i opet se sjetismo
podizali smo palače od laži
vjerovali smo u njihovu božansku prirodu,
svako je prorok za sebe
svako je sebi bog iznutra
i svako sopstvo vlastno samo je sebi.
* Vitgenštajn
Presložio sa engleskog, turskog i makedonskog Radomir D. Mitrić